Budući da je spremnost za školu rezultat složene interakcije čimbenika povezanih s djetetom i kontekstom, treba je razmatrati u kontekstu djetetove obitelji, obrazovne ustanove i šire zajednice (Maxwell & Clifford, 2004.). Okolina u kojoj se djeca razvijaju uspostavlja osnovu za kasnije učenje (Sheridan et al., 2010.), ali također igra značajnu ulogu u oblikovanju očekivanja od djeteta, pri čemu obitelj, zajednica i škola tvore odvojene (a ponekad i različite) skupove očekivanja ( Graue, 1992.; Noblit, 2013.). Stoga, razumijevanje konteksta u kojem se dijete odgaja može pomoći u pružanju podrške u školi za djecu i obitelji u smislu adekvatnih odgovora na njihove potrebe tijekom tranzicijskog procesa.

Među kontekstualnim utjecajima na djetetova rana iskustva, spremnost za školu i proces prijelaza u školu, utjecaji roditelja/skrbnika su nedvojbeno najvažniji. Prije učenja u formalnom školskom okruženju, učenje se za većinu djece primarno odvija unutar obitelji i ECEC ustanova, tj. vrtića. Stoga su istraživanja o spremnosti djece za polazak u školu razumljivo zainteresirana za karakteristike obitelji i vrtića koje potiču ili umanjuju razinu spremnosti djeteta da se uspješno prilagodi, uči i funkcionira u školskom okruženju.

Mnoge studije koje istražuju spremnost za polazak u školu i karakteristike obitelji usmjerene su na roditeljske utjecaje i kućno okruženje u određivanju toga koliko su djeca i obitelji spremni ili nisu za prijelaz u školu i koje su osobne i sociokulturne prakse povezane sa spremnošću za školu (Brown & Lan, 2018. ). Pritom su vjerojatno najistaknutiji čimbenici povezani s roditeljskim korelatima djetetove spremnosti za školu odnosi podrške, brige i angažiranja te uključenost roditelja u djetetov život.

Roditeljski angažman (koji se može opisati kao roditeljska toplina i osjetljivost, podrška djetetovoj autonomiji i aktivno sudjelovanje u učenju) jedan je od čimbenika važnih za socioemocionalni i kognitivni razvoj djece. Naime, roditeljska ponašanja koja odražavaju toplinu, osjetljivost i responzivnost temelj su za uspostavljanje sigurne privrženosti, koja ima vitalnu ulogu u različitim pozitivnim razvojnim ishodima, uključujući socioemocionalni (Verschueren, 2020.). Nadalje, podržavanje djetetove autonomije povezano je s kognitivnim razvojem i interakcijama s vršnjacima, a aktivno sudjelovanje roditelja u djetetovom učenju (kroz razvijanje pozitivnih stavova prema učenju i obrazovanju te osiguravanjem poticajnog kućnog okruženja) povezano je s djetetovom motivacijom i akademskim uspjehom. . Slično tome, Epstein (2002) opisuje uključenost roditelja u rani razvoj i učenje kroz izgradnju pozitivnog odnosa s djetetom i pokretanje aktivnosti učenja kod kuće. Mashburn i Pianta (2006) također ukazuju na važnost roditeljske osjetljivosti i stimulacije kroz brigu i pružanje različitih kognitivno stimulirajućih materijala i predvidljivih rutina.

Prema prethodnom, roditeljski kapacitet i prakse za izgradnju stabilnih i brižnih odnosa s djecom svakako treba razmatrati u kontekstu spremnosti za školu i uspješnog prelaska na formalno školovanje. Osim toga, relevantnost karakteristika doma, kao što su stabilnost i dostupnost poticajnih materijala koji potiču znatiželju, igru i učenje, također ukazuje na vitalnu ulogu roditelja. Naposljetku, osim izgradnje kvalitetnog odnosa roditelj-dijete, roditelji su važni i za izgradnju kvalitetnog odnosa s vrtićkim i školskim odgajateljima, što je također važan čimbenik uspješnog prelaska u školu. Stoga je razvijanje vještina roditelja za pružanje optimalnog emocionalnog i poticajnog okruženja također ključno za razvoj spremnosti djece za školu i uspješan prijelaz u školu.

Imajući u vidu da djeca kreću u školu s različitih polaznih točaka i da se te razlike mogu dodatno povećati, posebnu pozornost treba posvetiti djeci i obiteljima suočenim s različitim čimbenicima rizika. Naime, razlike među djecom u pogledu spremnosti za školu predstavljaju znatnu zabrinutost zbog kumulativnih učinaka različitih čimbenika rizika (Sheridan i sur., 2010.), kao što su nisko obrazovanje roditelja, siromaštvo, manjinski status, zdravstveni problemi i nedostatak stimulacije. Ovi (potencijalno brojni) čimbenici rizika pridonose produbljivanju jaza u postignućima između djece tijekom vremena (Chatterji, 2007.); stoga je, kao što je već spomenuto, potrebno osigurati potporu za uspješan prijelaz na formalno školovanje za svu djecu iz različitih sredina. Općenito, literatura sugerira da djeca iz socioekonomski nepovoljnih obitelji imaju slabije razvijene predškolske i samoregulacijske vještine, što povećava rizik od školskog neuspjeha i manje profesionalnih prilika kasnije u životu (Marti i sur., 2018). Socioekonomski status obitelji povezan je s mogućnošću stvaranja poticajnih aktivnosti učenja (npr. kroz različite materijale za učenje i iskustva), a nedostatak poticajnog okruženja faktor je rizika za spremnost za školu. Osim toga, ako se takvo nestimulativno okruženje kombinira s osiromašenim obiteljskim emocionalnim odnosima, povećava se rizik za slab razvoj predakademskih i socio-emocionalnih vještina (Luster i sur., 2004.). Razina obrazovanja roditelja povezana je sa spremnošću za polazak u školu prvenstveno kroz obilje verbalne stimulacije, kvalitetu obiteljske komunikacije i izloženost osnovnom znanju (Forget-Dubois i sur., 2009.). Manjinski status također može biti čimbenik rizika ako dijete pri upisu u školu nije dobro upoznato s jezikom formalnog školovanja te ima slabije razvijene jezične i komunikacijske vještine. Naposljetku, djeca izložena nasilju u svojoj zajednici ili domu, s neadekvatnom ili disfunkcionalnom socijalizacijom, te različitim zdravstvenim problemima poput zaostajanja u razvoju, invaliditeta, ozljeda ili kroničnih bolesti mogu biti posebno ranjiva tijekom prelaska u školu.

Na taj se način ustanove RPOO-a često ističu kao ključne za smanjenje kasnijih razlika u postignućima povezanih s podrijetlom djece zbog koristi za djecu koja dolaze iz nepovoljnog položaja (Pan et al., 2019.). Različite čimbenike rizika i njihove kumulativne učinke treba prepoznati i rješavati kroz povećani upis djece u ustanove RPOO-a i obogaćivanje njihovih programa.

Upis u predškolski odgoj, općenito, može biti od posebne važnosti za djecu u riziku, pri čemu su pohađanje i kvaliteta programa RPOO-a ključni čimbenici koji mogu ublažiti učinke različitih čimbenika rizika za spremnost djece za školu. Osim toga, izgradnja kapaciteta obitelji za pružanje potpore razvoju vještina spremnosti djece za školu kroz svakodnevne aktivnosti u igri također bi trebao biti jedan od ciljeva intervencija usmjerenih na smanjenje početnih razlika na početku formalnog školovanja. Na ovaj način treba istaknuti i važnost kvalitetnih odnosa roditelj-učitelj, budući da se nedostatak roditeljskih kapaciteta za izgradnju kvalitetnih odnosa može odraziti i na odnos roditelj-učitelj. Prema Rimm-Kaufmanu i Pianti (2000.), negativni ili neangažirani odnosi između kuće i škole vjerojatno neće podržati dijete u prijelaznom razdoblju i kao takvi mogu predstavljati dodatni faktor rizika.

Sadržaj je kreiran u sklopu projekta «Care2Learn–Potpora prijelazu iz sustava ranog I predškolskog odgoja i obrazovanja u osnovnu školu». Ovaj projekt je financiran uz potporu Europske komisije. Ovaj članak odražava samo stavove autora i Komisija se ne može smatrati odgovornom za bilo kakvu upotrebu informacija sadržanih u njemu.

«Care2Learn–Potpora prijelazu iz sustava ranog I predškolskog odgoja i obrazovanja u osnovnu školu» broj projekta: 2021-1-HR01-KA220-SCH-000034443.